Prelijepa grčka planina Olimp, puna mistike i nepoznanica oduvijek je privlačila na sebe planinare iz cijelog svijeta. Ovaj puta privukla je naše požeške planinare iz HPD Gojzerica Požega. Naime točno 10 godina poslije veličanstvenog uspona na Olimp koji je tada organizirao Višeslav Turković, sadašnji predsjednik HPD Gojzerica Požega, ponovio se opet u njegovoj organizaciji. Ponovila se i suradnja s istim vodičem Živkom Temelkovskim iz Skopja te je on bio vodič na stazi, zbog svog iskustva jer već 40 godina redovito pohodi ovu planinu individualno ili vodeći grupe planinara. Ova naša grupa bila je vrlo velika za ovakvu ekspediciju, a brojala je 45 planinara. Grupa je bila vrlo homogena i složna iako su ju sačinjavali više ili manje iskusni planinari te je samo njih nekoliko ponavljalo uspon na Olimp, dok su svi ostali ovdje stigli po prvi puta.

Sve je započelo u utorak 16. lipnja 2026. oko 18:30 sati okupljanjem na parkiralištu ispred željezničkog kolodvora u Požegi, gdje su se naši planinari ukrcali na autobus i krenuli put Grčke. Prijevoznik na ovom dugom putovanju bilo je autoprijevozno poduzeće Ortran iz Orahovice, s kojim HPD Gojzerica Požega u posljednje vrijeme jako dobro surađuje. Na putu su pokupili članove Podružnice Oriovac u Slavonskom Brodu kod hotela Zovko, a onda su nastavili uključivši se na autocestu. Putujući kroz Hrvatsku, Srbiju, Makedoniju i Grčku, stajali su samo zbog toaleta i prelazaka granica. Unatoč svemu putovanje je potrajalo 20-tak sati te su se iskrcali iz autobusa u popodnevnim satima u srijedu 17. lipnja 2026., u naselju Prioni na visini 1.100 metara. S ove lokacije započinje uspon prema planinarskom domu Refuge Spilios Agapitos koji se nalazi na 2.100 mnv, gdje su naši planinari trebali prenoćiti prije ranojutarnjeg uspona.

Za uspon do spomenutog doma trebalo im je puna četiri sata, što nije bilo lako pošto su svi bili umorni od dugotrajnog putovanja. S mukom stigavši do doma naši planinari su se smjestili u spavaone, a onda su prionuli na večeru i spavanje. Ove noći čekala ih je još jedna ”sveta obveza”, jer oko 22 sata Hrvatska nogometna reprezentacija otvarala je Svjetsko prvenstvo u Americi utakmicom protiv Engleza. U ovim nemogućim uvjetima naši planinari su zdušno pratili utakmicu na svojim mobitelima, pošto u planinarskom domu nema televizora. Zahvaljujući internetu koji je bio dostupan na ovoj visini zajedno su navijali tijekom cijele utakmice, nadajući se najboljem rezultatu. Iako je naša reprezentacija odigrala jednu od najboljih utakmica rezultat je izostao, pa su pokunjeni otišli spavati.

U četvrtak 18. lipnja 2026. do 5:00 sati svi su se ustali ko’ jedan i bili spremni za uspon na mističnu planinu Olimp. U daljini su mogli kamerom zabilježiti izlazak sunca, koje kao da se rađalo iz Egejskog mora. Ovaj stvarno poseban trenutak morali su prekinuti kako bi započeli s usponom na vrhove Olimpa. Uspon je bio žestok i konstantan, pošto su morali savladati visinsku razliku od 1.000 mnv kako bi se dokopali prvog vrha. Penjući se prema vrhu šibao ih je hladan vjetar u mahovima, a kako je rasla nadmorska visina bilo je sve više snijega a i hladnoća je rasla. Stigavši do prvog vrha Scala na 2.882 mnv, bilo im je jasno da će najviši vrh Mytikas 2.918 mnv, za njih ovaj puta biti nedostižan. Kuloar kroz koji se treba spustiti kako bi se krenulo s usponom, bio je u potpunosti popunjen snijegom. Sama staza koja vodi prema vrhu Mytikasa bila je prekrivena debelim slojem snijega, za čije savladavanje treba specijalna alpinistička oprema. Osim toga bila je nepoznanica o tome dali ima snijega na kritičnim mjestima, gdje je staza pod 90 stupnjeva i nema nikakvog osiguranja. Zbog svoje specifično krhke stijene koja nije postojana, na Olimpu nisu postavljene sajle za osiguranje kao u Alpama i drugim planinama. Uza sve ovo na mahove je puhao orkanski vjetar koji te lako baci sa stijene, a od hladnoće su se mrzli prsti koji su neophodni za čvrsto hvatanje stijena. Uvidjevši postojanje velikog rizika i opasnosti za živote planinara, vodiči su odlučili da se ne ide na ovaj vrh već da se pokuša savladati Scolio 2.912 mnv koji je 4 metra niži od najvišeg vrha Olimpa.

Uskoro su svi krenuli prema spomenutom vrhu gazeći preko debelih naslaga snijega i probijajući se kroz maglu. Na kraju su uspjeli savladati ovaj drugi najviši vrh Olimpa, gdje su se zadržali kratko kako bi sve zabilježili zajedničkom fotografijom. Vjetar i hladnoća su ih šibali bespoštedno tako da su odmah krenuli sa spuštanjem prema planinarskom domu. Kako su se spuštali hladnoća je postajala prihvatljivija a vjetar je slabio, tako da su mogli uživati u ljepotama Olimpa. Sad su mogli i opušteno razmišljati o netom proživljenim  iskustvima, tako da su neki od planinara zaključili: ”Bogovi nas ovaj puta nisu htjeli”. Drugi su se zakleli da će se vratiti i ispenjati Mytikas u nekim drugim uvjetima i tako pokoriti ovu svetu planinu.

Po dolasku do planinarskog doma vrijeme se toliko popravilo da su morali skinuti jakne i kretati se u majicama kratkih rukava. Ovdje su napravili pauzu za ručak, a onda su nastavili sa spustom do autobusa. Spuštanje do Priona za naše umorne planinare potrajalo je nešto duže nego su oni očekivali, pa nisu mogli vjerovati da su sve to ispenjali prethodnog dana u samo 4 sata. Ovako klecavih nogu i iscrpljeni jedva su se dovukli do kraja staze, gdje su popunili terase obližnjeg restorana. Nakon kraćeg odmora sjeli su u autobus i spustili se na obalu Egejskog mora, gdje ih je čekala večera i smještaj u malom obiteljskom hotelu. Nakon večere neki su iskoristili šetnju za odlazak na plažu i upoznavanje okoline, a onda je krenulo slavlje za ostvareni planinarski uspjeh. Ipak su uspjeli ispenjati dva od tri planirana vrha Olimpa te nije bilo razloga za tugu, a i Hrvatska nogometna reprezentacija ima još dvije šanse za prolazak skupine. Nakon fešte koja je potrajala iza ponoći, svi su otišli na spavanje.

Petak, 19. lipnja 2026. bio je dan namijenjen za odmor i kupanje na obližnjim plažama Egejskog mora. Nakon ustajanja poslužen je doručak, a onda su se svi do večeri izgubili i nisu se vraćali s plaže do večere. Uživalo se u obilaženju starih zidina i obližnjeg Soluna, a najviše u kupanju, pivu i odbojci na plaži. Poslije večere do ponoći se igrala odbojka u vodi hotelskog bazena, tako da se ni ove noći nije nešto dugo spavalo.

Iduće jutro u subotu 20. lipnja 2026. godine, nakon doručka u 8:00 sati autobusom su otputovali u ne tako daleku Kalambaku, gdje su trebali obići meteore – manastire na visokoj stijeni koje su izgradili pravoslavni monasi kako bi se sakrili od turskih osvajača. Put i obilazak je potrajao skoro cijeli dan, pa su se u hotel vratili taman na večeru. Poslije večere uživali su u blagodatima hotelskog bazena i okolnih terasa, a onda su otišli na spavanac jer sutra ih je čekao povratak kući.

U nedjelju 21. lipnja 2026. ustali su se u 7:00 sati na doručak, a onda su spremili stvari i odjavili se iz hotela da bi točno u 9:00 sati krenuli put Hrvatske. Vozači Matija i Martin sigurno su ih vozili grčkim i makedonskim autocestama, koje nisu tako lijepe i kvalitetne kao naše hrvatske. Autobus je klizio preko granica sve do Srbije i Motela Predejane, gdje su naši planinari imali unaprijed dogovoren ručak. Stvarano je za pohvaliti osoblje spomenutog hotela, jer su uspjeli svih 45 planinara i 2 vozača uslužiti hranom, piće i desertom u rekordnom vremenu. Ručak je potrajao 40 minuta, a preostalih 20 minuta su se mogli odmoriti prije ulaska u autobus i nastavka puta. Onda se nastavilo dugo putovanje, uz kratke pauze na benzinskim postajama i granicama. Stigavši u Slavonski Brod oprostili su se od prvog dijela ekipe, a u Požegu su se vratili  ponedjeljak 22. lipnja 2026. negdje oko 1:30 sati.

Ova avantura završila je uspješno i sretno pošto su se svi planinari živi i zdravi vratili kući, uz ostvareni uspon na vrhove Olimpa!