POŽEGA - Stadion kraj Orljave odnosno Stadion Slavonije otvoren je na današnji dan, 27. 07. 1954. godine i do 01. 02. 1964. odnosno osnutka NK Slavonija je nosio ime Stadion Jedinstva.
Na otvorenju je protiv požeškog Jedinstva, člana osječkog podsaveza igrao tadašnji jugoslavenski drugoligaš FK "Mačva" Šabac (Srbija). Osim opisa samog dana otvovrenja u ovom tekstu nalazi se i kratak pregled povijesti požeškog nogometa u kojem se kroz osnutak klubova može vidjeti gdje su sve u našem gradu bila nogometna igrališta do dolaska na Stadion kraj Orljave. Tako su igrališta bila na Ciglani, Sajmištu, Ratarnici, kraj željezničkog kolodvora i kraj ljevaonice.
Prvu nogometnu loptu u Požegu donosi poznati književnik Josip Pavičić – Pepa, a prvi nogometni klub u Požegi osnovali su učenici viših razreda Gimnazije početkom 1908. godine pod imenom "Nogometni klub seniora". Svoju prvu utakmicu su odigrali u lipnju iste godine protiv srednjoškolaca iz Zagreba od kojih su izgubili 0:5. Susret se igrao na improviziranom igralištu na Ciglani i nije odigran do kraja jer ga je prekinula kiša, a u povijesnim zapisima ostalo je da su se od domaćih igrača posebno istakli Herceg i Barabaš. Zbog toga se 1908. godina smatra početkom organiziranog igranja nogometa u našem gradu. Tih godina požeški studenti koji su studirali u Beču, Pragu i Zagrebu preko ljetnih praznika donose lopte i igraju novu igru po gradskim livadama te potiču mlade na bavljenje ovim lijepim sportom.
Taj prvi klub se ubrzo ugasio ali su već 1909 osnovana dva nova kluba : "Srednjoškolski sportski klub" i "Trenk" koji je svoj prvi susret odigrao na novom igralištu na Sajmištu protiv "Slavonije" (Slavonski Brod), a završio je rezultatom 4:4. Ova dva kluba su povremeno igrala prijateljske utakmice ali su ugašeni jer je uredbom "Zemaljske vlade" iz Zagreba iz 1912. zabranjena aktivnost učenicima u klubovima.
Već 1913 osniva se "Požeški atletski nogometni klub" koji je uredio postojeće igralište na Sajmištu, a prve utakmicu je odigrao protiv "Unitasa" (Nova Gradiška). Zbog Prvog svjetskog rata (1914 - 1918) prekida se aktivnost klubova, a 1919. godine na inicijativu tadašnjeg službenika financija Mirka Valtrovića-Dile osniva se nogometni klub pod imenom «PŠK», što znači «Požeški športski klub». Valtrović je inače u to vrijeme bio poznati sportski entuzijast, dobro upućen u nogomet, tenis a posebno u klizanje. Među prvim osnivačima «PŠK» osim Valtrovića bili su Klojber, braća Markulin, braća Manuci i braća Kohn. Taj klub igra na novom igralištu izgrađenom kraj Vojarne na ratarničkim livadama. Taj prostor tada je bio vlasništvo Ratarnice koja ga je ubrzo poklonila Nogometnom klubu, koji preko zime na njega napušta vodu i pravi klizalište naplaćujući ulaznice onima koji su došli klizati. Prve utakmice PŠK je također je odigrao s novogradiškim "Unitasom". U gostima je PŠK poražen 5:1 ali je u revanšu u Požegi slavio sa 3:2. Od igrača su se isticali Valtrović, Peršić, Štrenberg, Barabaš, Manuci, Markulin, Oremović i Hofer.
Iste 1919. godine na inicijativu Teodora Filića osnovan je i NK "Zmaj" u kojem se igrački ističu Del Fabro, Hart, Mihelčić, Novaković, Radešić i Barišić. Službenih natjecanja tada nije bilo pa su klubovi igrali prijateljske i prigodne utakmice. Prvi susret između PŠK-a i Zmaja završio je pobjedom PŠK-a rezultatom 4:0. Učenici požeške Gimnazije uspjeli su na neki način izigrati zabranu igranja i 1919. godine pod okriljem Ferijalnog saveza osnivaju klub "Celeritas" pod nadzorom profesora Branka Polića. Taj klub bio je pravi rasadnik mladih talenata.
Požeški trgovci 1922. godine osnivaju svoj klub pod imenom NK „Viktorija“. Svi su klubovi bili registrirani u zagrebačkom podsavezu ali svoje aktivnosti i dalje temelje samo na odigravanju međusobnih utakmica. Grad Požega je tada imao jedva 6000 stanovnika i čak 4 nogometna kluba (PŠK, Zmaj, Celeritas, Viktorija) koji žive od članarina, ulaznica i prihoda sa zabava.
Ti gradski nogometni klubovi često igraju prijateljske utakmice s dobrotvornom namjenom u korist siročadi i Crvenog križa. Tada se gradi još jedno nogometno igralište i to kraj Kolodvora. Bilo je puno teškoća u radu klubova pa su se neki klubovi i fuzionirali. Godine 1923. prestaje s radom «Požeški športski klub» ali članovi njegove uprave iste godine osnivaju „Građanski športski klub“ poznatiji kao NK «Građanski» u koji su ušli i klub požeških radnika „Zmaj“ te klub požeških trgovaca „Viktorija“.
Godine 1928. osniva se Radnički klub «Proleter» čiji rad režim već 1931. godine zabranjuje. No isti ljudi a osobito student filozofije Viktor Ivičić i prof. Ivan Barišić 1931. osnivaju SD «Radnički» u čijem sastavu radi nogomet, hazena, šah, recitatorska grupa i bogata knjižnica.
Jedino igralište u gradu bilo je ono kraj Kolodvora, a bilo je u slabom stanju zbog česte upotrebe i vojnih vježbi pa su oba kluba, Radnički i Građanski dobivši novčanu podršku gradske uprave i izgradili novo na gradskoj livadi kraj Ljevaonice. Iste 1931. godine NK «Radnički» postaje članom III župe u okviru osječkog podsaveza, ali i dalje odigrava mnoge zanimljive prijateljske utakmice, posebno s ekipama zagrebačkog podsaveza.
Istodobno u Požegi uspješno već djeluje i NK «Građanski» koji je te 1931. bio prvak III požeške župe i drugi u osječkom podsavezu. Prvenstvo je počelo 03. svibnja 1931, a igralo se po tzv. duplom bod sustavu. Predsjednik Građanskog kojeg su novčano podupirali požeški obrtnici, trgovci i činovnici bio je Ivan Štirmer po struci remenar, a inače iskusan društveni i sportski djelatnik. Tražio je od igrača da se dokažu na zelenom polju i opravdaju očekivanja uprave i publike koja je zdušno bodrila igrače dolazeći na utakmice u velikom broju. Prvu utakmicu Građanski je odigrao protiv Ljeskovice i pobjedio 6:1. Naselje Ljeskovica kraj Čaglina je u to vrijeme bila razvijeno središte eksploatacije, dorade i otpreme drveta s brojnom radničkom kolonijom. Junak je bio Andrija Ivičić koji je postigao 4 pogotka, a inače je bio pješadijski potporučnik, tada na službi u požeškoj Vojarni. Peti pogodak iz slobodnog udarca sa preko 40 metara postigao je Ivan Cimerman dok je šesti gol bio autogol domaćih igrača. U susretu protiv osječkog Makabija rezultat je bio 1:1. Domaća pobjeda je ostvarena i protiv ekipe „Sokola“ (Slavonski Brod) rezultatom 4:1. Taj susret je bio prvi koji je odigran na ograđenom terenu kraj Ljevaonice pa je prikupljeno i više novca na ulazu nego do tada. Poslije toga su igrači Građanskog rezultatom 7:1 svladali čuvenu đakovačku „Certisu“, a gledatelji su bili oduševljeni igrom svojih ljubimaca. Uslijedila je uvjerljiva pobjeda protiv „Taninpile“ iz Đurđenovca od 5:0. Ova pobjeda je ostala upamćena i zbog tragičnog događaja koji je uslijedio poslije. Ponajbolji igrač Građanskog Andrija Ivičić je iz nepoznatih razloga u svom stanu počinio samoubojstvo neposredno nakon povratka s veselice na kojoj se proslavljala pobjeda. U požeškom klubu igrao je punih 7 godina, isticao se disciplinom i odličnim igrama. Njegovi suigrači, prijatelji i navijači dostojno su se oprostili od svog ljubimca. Nakon toga svladana je Jugoslavija (Bosanski Brod) rezultatom 6:2. Građanski je bio uspješan i u gostima pa je tako u Belišću rezultatom 0:6 svladao ekipu „Belišćanskog“, a istakao se Josip Mravak sa 3 efektna pogotka. "Požežani su igrali kao stroj, posebno u drugom dijelu" - istakao je kroničar. Ovom pobjedom Građanski je izborio pravo da u finalnom susretu protiv Cibalie (Vinkovci) pokuša osvojiti prvenstvo. Prije te utakmice Građanski je u prijateljskom ogledu svladao Unitas (Nova Gradiška) rezultatom 4:1. Finalni susret koji je odlučivao o najboljoj momčadi osječkog podsaveza odigran je 27. rujna 1931. u Požegi. Domaći teren i žestoka podrška navijača ipak na kraju nisu pomogli Požežanima. Gosti su poveli, domaći izjednačili i prešli u vodstvo koje nažalost nisu uspjeli sačuvati jer su u žilavoj i izjednačenoj borbi igrači Cibalie imali nešto više sportske sreće i pobijedili rezultatom 2:3.
Najbolji igrači Građanskog godinama su bili su Ivan Cimerman - Cico i Noušak, a Radnički su predvodili Plovanić, Ivičić i Peći. Oba kluba igraju brojne prijateljske utakmice od kojih se izdvajaju pobjede nad Jugoslavijom (Beograd) 4:3, HAŠK (Zagreb) 7:4 i Građanski (Osijek) 3:2.
Godine 1932. osnovan je i „Trgovački športski klub“ ali su ipak dva kluba koja su ostavila najviše traga u požeškom nogometu tog doba svakako bili Građanski i Radnički. između kojih se razvio veliki rivalitet i to ne samo u sportskom smislu. Za Građanski su navijali i igrali gradski trgovci a Radnički su podržavali pripadnici radničke klase. Desetak godina odnosno sve do početka Drugog svjetskog rata kada su oba kluba prestala s radom njihovi su susreti bili pravi derbiji kojima je nazočila većina građana Požege. Građanski je u jesen 1931. u prijateljskom ogledu svladao Radnički čak sa 9:1, a Ivan Cimerman - Cico postigao je čak 5 pogodaka. Nekoliko dana poslije Građanski je rezultatom 4:1 svladao Celeritas, momčad požeških gimnazijalaca. Uspješne jesenske nastupe igrači Građanskog završili su pobjedom rezultatom 4:1 nad Graničarom (Đurđevac), a sva četiri pogotka za požešku momčad postigao je Josip Mravak. Poslije tog susreta održana je zajednička zabava u popularnom lokalu Zrinski u kojem su igrači Građanskog često slavili svoje pobjede.
Građanski je 1935. bio uspješniji u međusobnim susretima s Radničkim i u natjecanju u osječkom podsavezu koji je tada bio podijeljen u 6 župa. Radnički je 1936. pobijedio Građanski i osvojio prvo mjesto u požeškoj župi. Derbi susret ova dva kluba bio je zbog incidenta prekinut, sudac fizički napadnut, a nekoliko igrača kažnjeno. Sve su češće trzavice između dva kluba koje svoje korijene nemaju samo u sportskom smislu.
Građanski je posebno uspješan bio 1937. godine kada je osvojio prvenstvo VI župe, a ugostio je pred velikim brojem gledatelja tadašnji najbolji hrvatski klub Građanski (Zagreb) od kojeg je poražen rezultatom 1:8. Za požeški Građanski igrali su Josipović, Rodić, Salinger, Šperanda, Vasiljević, Mlinac, Marijanović, Filip, Peći, Cimerman i Zarić.
Tih godina požeški klubovi igraju više prijateljskih nego prvenstvenih utakmica. Odigravali su utakmice sa klubovima iz cijele Slavonije, a svake godine i sa najboljih ekipama iz Zagreba. Ovakva aktivnost pogoduje osnivanju i drugih klubova ne samo u gradu Požegi već i u cijeloj Požeštini. Godine 1925. osnovan je NK „Ljeskovica“ (Ljeskovica) i Celeritas (Kutjevo), 1926. Zrinski (Pleternica), 1932. Velika (Velika) i Zemljoradnik (Treštanovci), 1933. Vražjak (Sesvete) i Mihaljevci (Mihaljevci, 1935. Tomislav (Pleternica). Požeški klubovi Građanki i Radnički su pomagali ove klubove i s njima često igrali prijateljske utakmice i tako popularizirali ovu igru po selima.
Svi ti klubovi djeluju duže ili kraće vrijeme sve do početka 1941. godine kada zbog Drugog svjetskog rata prestaje svaka aktivnost. Požeški Trgovački prestaje s radom 1939., Radnički 1940., a Građanski 1942. godine.
Odmah poslije rata, u jesen 1945. godine, u Požegi se igra prva utakmica između domaćeg «Radnika» i boraca XII udarne divizije čiji su igrači savladali domaćina s 3:0. Sljedeće godine, 1946. osniva se Sportsko društvo «Jedinstvo» koje u svom sastavu okuplja sve sportove, a posebno nogomet, košarku, šah, kuglanje i kasnije rukomet.
Jedinstvo su podržavali i za njega igrali gradski trgovci slično kao što su prije rata igrali za Građanski, a novi klub igrao je na igralištu kraj Ljevaonice. Taj objekt je bio izgrađen još prije rata, imao je dvije svlačionice, a bile su postavljene i tribine. Od 1948. do 1952. u Požegi je Jedinstvo ugostilo Zagreb i Dinamo (Zagreb), Hajduk (Split), Crvenu zvezdu i Radnički (Beograd), Proleter (Osijek), Kladivar (Celje) i brojne druge tadašnje jake klubove.
Ipak, mala mogućnost da se mladež uključi brojnije i u druge sportove dovodi do toga da se uskoro osniva i drugi nogometni klub «Radnički», 1954. godine i to kao protuteža postojećem klubu ali i kao nasljeđe prošlosti. Za Radnički su većinom igrali radnici ljevaonice. Oba kluba imaju dobre rezultate, ponovno se razvija veliki rivalitet i ponovno su međusobne utakmice glavni događaji u gradu.
Jedinstvo i Radnički su igrali u istom rangu kao članovi brodskog ili osječkog podsaveza. Često je dolazilo do nesporazuma jer su klubovi igrali na zajedničkom Stadionu kraj Orljave koji je otvoren 27. 07. 1954. jer se 1953. moralo otići s tadašnjeg igrališta zbog proširenja Ljevaonice. Rad u klubovima nije počivao na stručnim temeljima pa je s vremenom došlo i do stagnacije i nestašice dobrih igrača pa su nesporazumi nastajali i zbog prelazaka igrača iz jednog u drugi klub.
Po izvještaju Požeškog lista iz 5. kolovoza 1954. na otvaranju Stadiona, 27. 07. 1954. bilo je oko 1.500 gledatelja, a upriličena je prava pučka fešta. Osim predstavnika vlasti, sportskih organizacija i vojske na svečanom otvaranju bili su prisutni i predstavnici Nogometnih podsaveza Slavonski Brod i Osijek te rukometnog podsaveza Nova Gradiška. Nakon što je vatrogasna glazba odsvirala himnu, tadašnji predsjednik općine Franjo Višinger pozdravio je prisutne gledatelje i na kraju predao Stadion Savezu sportova grada Požege i njegovom dopredsjedniku Viktoru Kožaju koji se zahvalio vlastima na brzoj izgradnji Stadiona i predao ga na korištenje Sportskom društvu „Jedinstvo“ koje je u svom sastavu osim nogometa imalo i košarku, šah, kuglanje i rukomet.
Predsjednik SD „Jedinstvo“ Đuro Karan primio je Stadion na korištenje, pozdravio publiku i goste, te se zahvalio u ime sportskog društva na iskazanom povjerenju. Dok su trajali govori igrači Jedinstva i Mačve bili su postrojeni pred tribinom na Igralištu. Nakon toga su predstavnici slavonsko – brodskog i novogradiškog podsaveza uručili spomen zastavice S. D. Jedinstvo. Tim je završen prvi dio službenog protokola a u drugom dijelu su također na samom igralištu članovi uprave Jedinstva predali darove svojim zaslužnim igračima i članovima.
Igrači Ivan Cimerman i Roko Šperanda primili su počasne diplome, srebrne pokale i zlatna nalivpera za 25 godina sportskog rada i aktivnog igranja. Igrači Joca Patoč, Đuro Berta, Ruda Barić i Naca Gajer primili su počasne diplome i srebrne plakete za 15 godina sportskog rada i aktivnog igranja. Predsjednik društva Đuro Karan primio je počasnu diplomu, zlatno nalivpero i olovku. Nakon toga su treneri i kapetani prve momčadi i juniora primili kolektivne diplome za uspomenu na otvaranje Stadiona.
Poslije predaje poklona počela je glavna utakmica između domaćeg NK Jedinstva, člana osječkog podsaveza i Fudbalskog kluba Mačva iz Šabca (Srbija) koji je tada bio član 2. Savezne nogometne lige. U prvom poluvremenu gosti su zasluženo poveli sa 0:2 dok je Jedinstvo igralo slabo. U drugom poluvremenu za domaćina je kao gost zaigrao igrač županjskog Graničara Matić koji se u Požegi nalazio na vojnoj vježbi. Matić je postigao dva lijepa pogotka i donio Jedinstvu izjednačenje. Pobjednički treći pogodak za domaćina postigao je Milinković iz teške pozicije sa same korner linije. Tako je Jedinstvo na kraju slavilo rezultatom 3:2 i postiglo jedan od svojih najvećih uspjeha jer je drugoligaš Mačva u Požegu došla u kompletnom sastavu.
Najbolji pojedinci kod domaćih bili su osim strijelaca još i Gajer, Bekić i Hart. Na ovoj utakmici od nogometa se nakon 25 godina igranja oprostio Ivan Cimerman koji je odigrao prvo poluvrijeme. Po izvještaju novinara odigrao je jako dobro iako je mnogo stariji od nekih igrača i nije redovno trenirao. Gledatelji su novi Stadion napustili zadovoljni prikazanom igrom i činjenicom da Jedinstvo može postići dobre rezultate i protiv jakih protivnika. Utakmicu je dobro vodio sudac Jagar te pomoćnici Kopić i Bubak.
Prije glavne utakmice odigrane su i dvije predigre. U prvoj utakmici sastali su se juniori NK Željezničar (Slavonski Brod) i juniori NK Jedinstva. Susret je završio pobjedom gostiju rezultatom 1:3 što je bilo i očekivano jer je Željezničar bio prvak Nogometnog podsaveza Slavonski Brod a uz to su juniori Jedinstva odigrali jednu od svojih najslabijih utakmica. U drugoj utakmici sastali su se veterani Pleternice i Požege. Pobijedili su Pleterničani rezultatom 0:1 u ravnopravnoj igri. Istog dana Sportsko društvo Jedinstvo je u hotelu pripremilo svečanu večeru i prijem za 70 uzvanika među kojima su se nalazili igrači i uprava FK Mačve, igrači i uprava NK Jedinstva te predstavnici vlasti i sportskih organizacija.
Radnički je krajem 1963. bio u krizi zbog loših rezultata a Skupština kluba donijela je 31. siječnja 1964. odluku o prestanku rada. Drugi gradski klub „Jedinstvo“ održao je Skupštinu dan kasnije, 1. veljače 1964. i također donosi odluku o prestanku rada ali i odluku o osnivanju nogometnog kluba pod imenom NK „Slavonija“. Najbolji igrači Radničkog prešli su u Slavoniju gdje su nastavili igrati i svi igrači Jedinstva. Nisu svi članovi i navijači Radničkog i Jedinstva s oduševljenjem podržali gašenje svojih klubova i spajanje dva dotadašnja rivala u jedan novi klub.
Ipak novi klub je nakon osnivanja postizao dobre rezultate i sve do danas uspješno nastavio bogatu tradiciju požeškog nogometa. Nogometni klub Slavonija i danas igra na Stadionu koji je otvoren prije točno 64 godine ali koji bi po najavama gradske uprave u skoroj budućnosti trebao dobiti potpuno novo, modernije ruho u skladu s današnjim standardima i zahtjevima kao i licenciranjem koje potražuje Hrvatski nogometni savez za igranje u najvalitetnijim državnim rangovima.
